Med je slatki rezultat pčela koje čarobno pretvaraju nektar koji skupljaju iz cvijeća. Med sadrži oko 80 posto fruktoze i glukoze, a između 17 i 18 posto vode. Održavanje ravnoteže između šećera i vode ključno je za kvalitetu meda. Višak vode, na primjer iz lošeg skladištenja, može potaknuti spontani kvasac da fermentira, a med će se pokvariti.
Pčele instinktivno zakucavaju ovu ravnotežu, ali nepravilna berba i skladištenje meda mogu poremetiti delikatan omjer.
U medu je pronađeno preko 20 drugih šećera. Tu su i proteini u obliku enzima, aminokiselina, minerala, elemenata u tragovima i voskova. Najvažniji enzim je saharaza — enzim koji dodaju pčele. Ovo je odgovorno za pretvaranje šećerne saharoze (koje se nalazi u nektaru) u glavne šećere koji se nalaze u medu; fruktoza i glukoza. Također je ključna za sazrijevanje nektara u med.
S prosječnim pH od 3,9, med je relativno kiseo, ali njegova slatkoća skriva kiselost.
Antibakterijska svojstva povezana s medom potječu od vodikovog peroksida, koji je nusproizvod drugog enzima (glukoza oksidaze) koji unose pčele.
Same biljke i tlo u kojem rastu doprinose mineralima i elementima u tragovima koji se nalaze u medu. Pogledajte sliku za tipičnu analizu sadržaja meda.
Zasluge: Ljubaznošću Howlanda Blackstona
Svoju nježnu aromu i okus med duguje raznim hlapljivim tvarima (slično eteričnim uljima) koje potječu iz cvijeta. Kako toplina razgrađuje fruktozu, povećava se hidroksimetilfurfural (HMF) koji se prirodno nalazi u svim medovima, čime se smanjuje kvaliteta. Svaka od ovih komponenti koje čine med iznimno je krhka, a pregrijavanje meda ili nepravilno skladištenje mogu ugroziti ne samo zdravstvene prednosti nego i njegove okuse.